Već od nekoliko desetak dana dopremljeno je na zemaljsko dobro Božjakovinu oko stotinu ruskih zarobljenika, da ondje nadomjeste odsutne naše domaće ljude. Priupitali smo se kod uprave dobra, koja nam je najpripravnije dala ove informacije: Svi su zarobljenici dosta stasiti i jaki ljudi, ponajviše seljačkoga staleža, inače miroljubivi i dobroćudni.
Za rad su smjesta upotrebljeni, jer su se od ratničkih napora dosta oporavili u zarobljeničkim taborima. Oni su se vrlo dobro snašli u svojoj sudbini, te su posve zadovoljni. Stanuju zajednički, kao što im je i jelo zajedničko dva puta na dan čaj, pravi ruski, samo sa šećerom bez svake druge primjese; dobivaju mesa i govedsku juhu, a jedu osobito mnogo kruha i variva. Kruha samoga pojedu na dan 190 kilograma dakle gotovo dvie kile na osobu. Za čudo ne jedu oni nekih naših jela kao n. pr. zelenoga pasulja u komuškama i nekih drugih variva, dok nasuprot traže i jedu vrlo mnogo krumpira, koji im je osobito mladi najmilija i glavna hrana. Za rad su upravo došli u najzgodnije vrieme za košnju žitarica, koje se nisu mogle požeti strojevima, jer su od kiše i vjetra povaljene. Oni doduše ne poznaju kosu, ali su se pomalo priučili. Rade marljivo i dobro, kako ih se uputilo. Za svoj rad dobivaju primjerenu novčanu nagradu od 30 filira dnevno, ali ako se uzmke i u obzir vrlo dobra i obilata opskrba, onda su za svoj rad posve dobro plaćeni. Kad svrše s košnjom žitarica, bit će odposlani dalje za košnju siena po livadama, koje su udaljene od dobra.
16. srpnja 1915, Jutarnji list