Pozdrav svima!
Zovem se Ines Pavičević i iako već 24 godine živim u inozemstvu, i dalje se osjećam Dugoselkom. Za Dugo Selo me vežu najljepše uspomene. Imala sam predivno odrastanje i još ljepšu mladost. I svoj radni vijek počela sam u Dugom Selu. Radila sam u Općinskom sudu Dugo Selo, u društvenom pravobranilaštvu Dugo Selo i Maksimir, a zatim u pravnoj službi Čistoće Zagreb. Živjeli smo divno....
A onda je došao rat.
Dijete sam miješanog braka, otac Crnogorac, vojno lice (mnogima znani Pajo), majka Slovenka. I bivši suprug bio je vojno lice. Sve vam je jasno.
Otišla sam sa dva kofera i troje djece, doslovno u nepoznato. Bivši suprug je otišao godinu ranije i koliko toliko se snašao za stančić koji je bio mali, vlažan, ali imali smo krov nad glavom. Užasno sam patila za mojim selom, roditeljima, bratom i mojim divnim prijateljima.
Stigli smo u Marseille, grad koji je bio potpuna suprotnost mom malom, dragom Dugom Selu. Marseille je po veličini drugi grad u Francuskoj (808.700 stanovnika), a njegov je karakter određen povoljnim položajem luke u Lionskom zaljevu, na Sredozemlju. Pogodnosti koje ova luka pruža za povezivanje sredozemnih pomorskih putova sa sjevernom Europom koristili su i njeni najstariji stanovnici, prije 2600 godina (Lučko naselje pod nazivom Massalia osnovali su Feničani u 6. stoljeću pr. Kr.)
https://hr.wikipedia.org/wiki/Marseille
Radim u rodilištu, radi se po 10, 12 sati na dan. Naravno imamo i slobodnih dana, dva se radi, dva smo slobodni. U mojoj ekipi, kao i cijelom Maresilleu puno stranaca; Alžirka, Židovka, Talijanka, Marokanka, Komorijenka,... Ima nas odasvud i dobro se slažemo. Volim svoj posao iako je težak i ne ostavlja puno slobodnog vremena.
Francuski je jako težak jezik, bar za mene, ni danas ga ne pričam kako treba. Moja djeca su ga puno lakše savladali, završili zanate i zaposlili se. Nikada sa njima ne pričam francuski, strogo je zabranjeno, pričamo samo naš jezik, ne želim da ga ikad zaborave.
Nažalost, sin je imao moždani udar, ostao je invalid u kolicima i živi sa mnom, brinem o njemu, dok radim to radi osoblje specijalizirano za hendikepirane osobe. U takvim je stvarima Francuska zaista uređena država. Jako brinu o bolesnima i invalidima. Daju dosta pomoći i ljudima koji ne rade, koji su na burzi. Veliki su porezi i stanarine jako skupe. Samo stanarinu plaćam 900€. Tako da ni ovdje ne teče med i mlijeko. Ponekad mislim da bolje žive ljudi koji ne rade od onih koji rade. Puno se promijenilo od ulaska u Evropu.
Družim se sa našim ljudima i prijateljstva su jaka. Uvijek smo jedni za druge tu, pomognemo si koliko možemo, ponekad se sastanemo, zapjevamo, zaplešemo, treba se ponekad opustiti, iako u zadnjih par godina sve rjeđe i rjeđe, nema se vremena.
Kako je vrijeme prolazilo, navikli smo se na ovaj grad, grad stranaca, sunca, mora i vjetra. Moram priznat da sam ga zavoljela. Marseille je divan grad Azurne obale, izuzetno interesantan. Usporediti ovaj grad sa mojim Dugim Selom je nemoguće. Ovdje ima puno, jako puno sunca i vjetra, nema prave zime, a meni jako nedostaju moje magle, kiše, snijeg.
Znam da je vama to možda čudno, ali nostalgija je čudna zvijer. Zahvaljujući mojoj Smiljani Pekera i njenim slikama grada uživam i hvala joj na tome. Svake godine dolazim u Dugo Selo, mami i bratu i naravno svim dragim ljudima, prijateljima sa kojima satima ispijam kavice i punim baterij do narednog dolaska. Naravno, najviše vremena provedem sa svojom Danicom, mojom vjernom drugom.
I tako, kad mi dođu tužni dani, pustim tambure, popijem čašu bijelog vina i odlutam mislima tamo k vama u moje selo. Eh, baš sam se raspisala, pala u sevdah, kako bi rekli naši susjedi.
Pozdrav svima od Ines Pavičević iz Kolodvorske 1 e
